Biram radost

Taman

"I ja tebe volim"

Kada ćete shvatiti da sreća i zloba nikada ne mogu živjeti pod istim krovom? Jedno mora iseliti.

Uskoro će mi rođendan, jedan od onih "velikih", točka gdje su se iskustvo i mudrost isprepleli dovoljno da sve vidiš, a dovoljno da si još mlad. Kada se iskustvo i stečena mudrost susretnu, više nema natrag. Ne vidiš više ružičasto čak i da ti povežu oči tkaninom ružičaste boje, vidiš crno i bijelo i sivo, a kada ugledaš u rijetkim trenutcima i rijetkim ljudima boje, srce ti poskoči od radosti, pa si iznova ona mala brbljava i razigrana, koja stalno nešto piše i crta i pjevuši pod velikim odmorom ispod one tužne vrbe u dvorištu osnovne, sakrivena ispod njenih raskošnih grana, u svome svijetu. Pomalo čudna jer ne jurcaš dvorištem kao druga djeca. Ali uživaš u svojoj različitosti, iako nije jednostavna a najmanje laka.

Što se promijenilo u svim tim godinama? Puno toga. Što se dogodilo u svim tim godinama? Previše toga. Jesam li spoznala svijet i život i ljude, nakupila punu vreću mudrosti svaki puta kada bih se opekla vjerujući u dobro? Jesam. Imam li iznutra konflikt one vesele djevojčice i neke mudre starice koja ću tek postati? Imam. Jesam li ikada zapravo imala pravo na ono između toga, a da je barem malo jednostavnije i lakše? Nisam. Nisam jer su od mojih godina, kao i od godina mnogih drugih napravili tek niz iščekivanja, vječitu zonu sumraka u kojoj se obećava svitanje. Trudiš se svim silama, kako znaš i možeš, ugledati sunce na obzoru, dočekati to svitanje, a onda, baš svaki puta pojavi se neki gad i ugasi sunce. Neki Golijat bez mozga.

Moja tri psa, moja tri zmaja

Životinjice su čudo. Zaista jesu. Anđeli među nama, čista ljubav.

Kroz djetinjstvo sam bila okružena pesonjama i macama. Obožavala sam ih. Plakala i patila ako bi im se nešto dogodilo, čuvala ih i voljela beskrajno.

Sa osamnaest godina po prvi puta sam kupila psića, svojim novcem, od plaće. Sve sam joj kupila, s velikom radošću sam je donijela doma. Ponudila mi ju je neka žena, koja je bila u teškoj materijalnoj situaciji, malu ludu, nabrijanu pekinezericu. Kupila sam je. Bila je čudo, živčana kao vrag na svakog koga ne poznaje i uđe u kuću, znala se zavući pod stol, pa gricnuti noge gostima koji joj se nisu svidjeli. Kada bih dolazila doma s posla, onako malena sjurila bi se svom silinom niz sve one stube od moje sobe do predsoblja. Gospođa joj je već nadjenula ime, pa sam joj to ime i ostavila. Zvala se Sindi. I tako je Sindi postala moja frendica.

Kako sam puno radila, a malo bila doma, najviše je vremena Sindi provodila s mojim roditeljima i mojom braćom i bila je vrlo zadovoljna njihovom pažnjom. Brinuli su o njoj i zavoljeli je. No, sreća koju je pokazivala kad god bih došla s posla, bila je ravna čudu! Dok me ne bi bilo, kada bi se umorila od jurnjave i igranja, popela bi se na kat i otišla u njenu sobu, moju sobu. Našu sobu. Bile smo cimerice.

Jednoga dana, a ta priča je dio moje knjige koju možda jednoga dana, kada ostarim i objavim, Sindi je nestala. Ukrali su je iz dvorišta. Srce mi se slomilo tada. Saznala sam i tko ju je ukrao. Odjurila sam istoga trena do kuće tih potpuno nepoznatih mi ljudi, kucala sam i zvala i vikala, ali bilo je prekasno. Odselili su, izvan zemlje. Moja Sindi bila je zauvijek odvojena od mene. Izgubljena. Ukradena.